01

srijeda

srpanj

2015

1. DIO: U radu je spas?

Da ne obeshrabrim sve mlade dame, ima još nade za nas. Ovo je samo moja loša priča, koju želim podjeliti sa svima! Neću imenovati sve poslodavce, jer neke previše poštujem! Hvala unaprijed na čitanju i nemojte zamjeriti jer će postovi većinom završavati sa draga i hvala! Najpristojnije prekrivam ljutnju.


Caffe bar

Dobila sam inspiraciju da napišem nešto što sam ja doživjela tokom ovih 2 godine odkad sam maturirala. Viđam svašta, bojim se svega unaprijed jer shvačam da nije lako i da će biti još gore. Drago mi je što nađem nadu u ljudima koji rade, te svojim trudom koračaju kroz život. Isto tako sam oduševljena sa onima koji ostave sve iza sebe i odu u drugi grad ili državu kako bi prešli mjesec " bez brige." I naravno oni koji uspiju. Ukratko ja sam jedna od tih ljudi, koja bi voljela otići zaraditi u neku drugu državu, jer čini mi se da svaki posao u Hrvatskoj je ponižavajući. Sve češće čitam o sezoncima, koji dožive neugodna iskustva, dragi moji ja vam skidam kapu! Ja bi se povukla u sebe i pala u depresiju. Bez obzira koju školu, fakultet ili diplomu tko ima. Mene su moji roditelji učili, da svi jedinako vrijedimo, te da "odjeća ne čini čovjeka." Nažalost, čini mi se od toga ja nemam ništa, osim šta postanem dežurna budala, koja radi više poslova nego što treba, Ali, to je okej, to je kod nas uobičajno, čini se. Odkad sam završila srednju školu, doživjela sam čuda, na koja čovjek nemože biti pripremljen. Prvo sam radila u jedinom kafiću, vrlo pristojan sa vrlo dobrom šeficom. Moja mladost i neiskustvo s ljudima dopridonjeli su da sam digla ruke od toga posla, čim je zapelo. Učile su me šefice raditi i nekoliko kolega s kojima sam večinom bila u popodnevnoj. Istina bilo mi je lakše raditi sa muškima, jer ona "žena je ženi vuk" vjerujte, živa je istina. Sve je sjedalo na svoje mjesto kroz mjesec dana. Naučiš se držati tacnu na kojoj imaš minimalno 6 kava, naučiš prati suđe na brzinu, da imaš u čemu posluživati piće. Mislila sam da sam se jako dobro uklopila. Da naglasim, da je kolegica koja je prije mene radila u tome caffe baru, bila do onda jedina djevojka, koja je do toga dobivala slobodan dan kako je njoj pasalo a čini se i pažnu. Pošto sam bila nova konobarica, dosta mi se popuštalo, slobodan dan sam dobila kroz vikend i zaista zahvalna sam na tome, a da nije bilo tako, bio bi i koji drugi dan super, jer kad jednom počneš raditi taj posao, više ti ništa nije bitno već samo odmor i naravno imaš puno više poštovanja prema konobarima. Dakle da se ja vratim, došlo je vrijeme kada sam morala raditi sa tom djevojkom, dapače jedva sam čekala, jer nakon nekog vremena s muškarica mogu pričati jedino o nogometu, što mi je bilo koma. Niti sam sportski nadarena, niti me ikad nogomet zanima. I sve je nekako bilo super, dok nije počela tražiti od mene puno više nego što sam imala snage odraditi, bilo je tu dosta napetosti, sve zajedno ja sam se odlično držala, dok zaista čovjek sebe upita, čemu? Legneš spavati sa time da ti se gadi vratiti na posao jer te netko nemože vidjeti iz svojih nekih banalnih razloga, a ujutro se budiš s grčevima misleći: "Što će biti danas?" Nikada nisam htjela biti tužibaba i ono ajmo sad reći šefici, gle ova me pili u zdrav mozak, za što zaista nema potrebe. Niti sam to uradila, bila sam čovjek prema njoj. Jedva sam čekala da nešto krivo uradim, da me upitaju "Jesi ti sigurna da možeš raditi taj posao?" Da bih konačno mogla negativno odgovoriti, i čim prije vratiti se na hzz. I to što sam željela to sam i dobila. Digla sam ruke, dogovorila sam se sa svojom šeficom i vratila na biro kako sam i htjela. Mislim da mi je to bilo jedan od glupih poteza u životu, ali tješim se s time što je bio prvi posao i dosta veliki napor za mene. Danas želim zahvaliti to djevojci, naučila sam izboriti se za sebe bez da se svađam. Bilo je to divno kad mi se upalila žaruljica u glavi, kako se trebam postaviti. Hvala draga na toj školi!

Tisak

Završila sam trgovačku školu, pa sam tako odlučila da želim raditi u svojoj struci. Iako večina mladih kaže kako posla nema, ja sam se dosta zaokupirala da ga nađem i da, imala sam sreće, bila sam svega par mjeseci na birou. Velika volja i evo me u Tisku na probni rok. Dođe fino gospođa crne duge kose, na crnim visoki potpeticama. Naočale u kosi, nalickana na +30, puder se baš divno stapao na vrućini i još k tome stavila je pola litre nekog jako lošeg parfema, tako da ti dođe zlo kad prođe kraj tebe. Da bi stvar bila još gora, previše sam se nadala tome poslu. Bile smo 3 djevojke na razgovoru za posao, uz naše molbe čita "frajela" i govori na koje kioske nas raspoređiva. Ma bilo je to divno. Nešto mi je govorilo: "Ma to ne može nitko zeznuti, nitko! To! Dobit ću konačno posao." No, stvar je bila puno drugačija nego što se tada činilo. Gđa. Namirišana je rekla da obuka traje svega 3 dana, po 3 sata dnevno i dobivamo odluku šta će biti sa nama. Nisam sigurna o čemu se tu točno radilo, kako je moja priča ispala toliko banalna. Možda tako djelujem na ljude, ali voljela bih vjerovati da ipak nije problem bio u meni. Dakle, cijela priča se odvijala na kvartovskom kiosku gdje su ljudi, zaista divni. Brzo smo se navikli jedni na druge i djevojke su bile divne. Kako sam zaista htjela taj posao, a doma nisam imala ništa bitnije za raditi, pa sam svaki dan odradila oprilike 10-11 sati u njemu. Ujutro od 7 do 3, kada bih dečko išao kući s posla pokupio bih me, da se odmorim i oko 4 bi me vratio nazad pa do 9 navečer. Niti to nije bio problem, startala sam na divan ponedeljak radila sam sveukupno 9 dana, znala sam sve. Otvoriti i zatvoriti kiosk, pa to mi je bilo u malome prstu. Kako je prošlo više od tjedan dana, dogovorile smo se da jedan dan budem dalje u jutarnjoj, a drugi u popodnevnoj, jer su i djevojke vidjele već da sve znam i nisu me forsirale, da ostajem više nego što je potrebno. Gđa. Namirišana je bila kod nas, vidjela je kako radim. Dok ja nisam znala šta sa mnom, obje dvije žene što su bile na razgovoru su imale ugovor već. Bilo me malo "frka", što se događa, gdje je problem sa mnom. Da bih nakon tih svih 9 dana, moja kolegica iz kioska zvala gđu. Namirišanu i pitala, kad može na godišnji i da ja znam raditi, da je mogu bez problema mjenjati. Pazi sad ovo; "Tko? Ona je još kod vas? Dajte mi je!" -Na kraju sam dobila odgovor, da me ne treba i ako će me trebati da će me zvati, da mogu ići kući! Najgori dio koji sam gore spomenula je, ta je*na nada da ćeš dobiti posao i što ti sjedne odma, navučeš se jer si baš ono zadovoljan, možeš raditi to i voljan si naučiti, pa izađeš kao ja, da zaboravi da me stavila u taj kiosk, osim što je toliko ponižavajuća cijela priča, iz kulture je trebala reći; "Hvala!" Jer ipak, zaslužila sam, volontirala sam ti draga.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.